Ako smo pritisnuti brzinom, u vremenima prije Corone, više razmišljali jesmo li obavili sve i kako možemo obaviti još više, a manje razmišljali o svemu drugom, sada kada nas je virus usporio ili čak potpuno onemogućio u poslu, prilika je i za druga razmišljanja. Možda krizna vremena i postoje baš zbog toga da se zapitamo, ne samo koliko smo obavili već kako smo to obavili i za koga smo to obavili.

Da se podsjetimo, svaka poslovna aktivnost počinje od ideje njenog vlasnika, osnivača. Tako, npr. vlasnik restorana je najprije imao zamisao kako će taj restoran izgledati, koji će mu biti gosti, kakvu hranu će nuditi, na kojoj lokaciji će poslovati, po kojim cijenama itd. a kad mu se njegova ideja svidjela i učinila održivom, zatražio je dozvolu za rad i otvorio restoran, i time je započeo ostvarivati svoju zamisao. Obavljajući svoj posao, ušao je u odnose s drugim ljudima, sa svojim gostima, s onima od kojih je nabavljao namirnice i druge potrepštine, s ljudima iz raznih institucija, i najzad s ljudima koje je zapošljavao. Sa svima je nešto razmjenjivao i svi oni su njemu ili dugovali ili od  njega potraživali.

Potpuno isto je sa svim drugim zanimanjima i djelatnostima: dućanima, uredima, ordinacijama, salonima, laboratorijima, udrugama, zakladama; svi oni počinju od ideje vlasnika/osnivača i za svih računovodstvo skuplja račune i dokaze o tome što je učinjeno.Računovodstvo za svih ima istu vrstu podataka, i istu vrstu  financijskih izvještaja, ne onih zamišljenih već stvarnih. Jer računovodstvo kako sama riječ kaže -vođenje računa, vodi račune o dokazima, računima, ugovorima koji svjedoče o onome što se dogodilo.

Računovodstvo na temelju dokaza (računa) koje pohranjuje, kreira godišnja financijska izvješća (GFI) o našem ekonomskom položaju koji se mjeri svime što smo postigli u svim prethodnim godinama. Godišnja izvješća su slika našeg djelovanja i postignuća na jedan određeni dan.  Na taj jedan, određeni dan, najčešće 31. prosinca, GFI pokazuju  podatke o tome koliko smo zaradili u protekloj godini, koliko smo uštedjeli, koliko dugujemo drugima i koliko nama duguju drugi. GFI pokazuju u kojem roku mi trebamo platiti naš dug i u kojem roku naši dužnici trebaju platiti nama. Naš dug ima veze s dugom onih koji nama duguju, jer ako nama ne plate oni koji nama duguju, ni mi nećemo moći plati onome kome mi dugujemo. Koliko nam je vremena ostavljeno za platiti naš dug, najmanje toliko mi ostavljamo onima koji nama duguju da oni podmire svoj dug prema nama.

Baš u ove dužničko-vjerovničke odnose je ušla Brzina, Hitnoća. Da bi mogli podmiriti svoj dug, mi vršimo pritisak na  sve oko sebe, svojom hitnoćom, da nama plate oni koji nama duguju, to isto prema nama rade oni kojima mi dugujemo, u prvom redu banke, poreznici, pa državne tvrtke, i tako redom. Hitnoća nas tjera da radimo sve duže, želeći zaraditi što više, vrlo često ne zbog zarade već zbog plaćanja računa, svoga duga, ne primjećujući da radeći duže i više, stvaramo novi dug. Brzina nas vrti u krugu u kojem radimo, plaćamo račune, pa sve ispočetka.

GFI su slika našeg djelovanja i prilika da vidimo i svoju vlastitu brzinu.Na kojoj brzini smo utemeljeni?  Jeli naša brzina hitnoća, jer dugujemo više nego što nama drugi duguju? Ili, ne dugujemo više, ali moramo platiti prije nego nama drugi plate?  Ili nemamo nikakvu brzinu jer nikome ne dugujemo jer nas nije briga za brzine ni za tempo, ni kamo idemo ni što postižemo?

 Ili je naša brzina prava panika, jer ne znamo što ćemo raditi kad ne radimo, ne zato što ne možemo bez posla već zato što ne možemo bez zarade. Sve što zaradimo potrošimo i osim s hitnoćom, nemamo vezu s nikakvom drugom brzinom. Brzo zarađujemo, brzo trošimo, i najradije ne potražujemo ništa niti ikome dugujemo. Ne želimo duže veze, ni one kratkoročne ni one dugoročne, samo Odmah. Ne znamo da postoji sustav različitih brzina, prilagođenog tempa, gdje je Odmah znak poremećaja u sustavu, a ne njegova mjera.

Računovodstvo je uvijek bilo mjesto gdje su se ti i drugi poremećaji u sustavu uočavali jer je zdrav sustav bio mjera održivog razvoja. Smisao Računovodstva je služiti zdravom sustavu na način da izrađuje pravu, realnu sliku brojeva, veza, rokova i da upozorava na neprilagođene brzine, na poremećaje u vezama i na ono što je vrijedno a što nije vrijedno da bi sustav funkcionirao.  

Baš kad se učinilo da je Hitnoća globalno usvojena kao jedini tempo brzine, i jedini način za postizanje održivog razvoja, Corona nas zaustavlja da bi imali priliku promisliti, prvo što održiv razvoj jest a onda i koja mu je primjerena brzina. Služimo li Brzini, i temelji li se naš održiv razvoj na Hitnoći? Razumijemo li da je služenje Brzini opasan poremećaj u sustavu jer je pravac kretanja već uvrnut u krug, tako da sustav hrani sam sebe, umjesto da se kroz njega ostvari naša zamišljena vizija?

I podsjetimo se:  nismo stvarali poslovnu viziju da bi služili novcu, zar ne?

Održiv razvoj je ekonomska kategorija i pomoću njega mjerimo financijska izvješća, ne samo u odnosu na visinu zarade već prisutnost dugoročnih veza u kojima je mogućnost da se ta zarada ostvati i u budućnosti.

Znamo li se nositi s vlastitim vizijima, obećanjima koje smo dali  sebi i drugima, postignućima, realizacijom svoga zamišljenog ja i svoga statusa, statusa koji smo zamislili ostvariti za druge, za naše veze (postojeće i buduće), za našu djecu, obitelj, roditelje, prijatelje. Taj zamišljeni status sada dolazi  u pitanje. I zato je vrijeme krize vrijeme kada se moramo vratiti na početak, pogledati što smo zamislili  a što smo od toga ostvarili. Računovodstvo je pravo mjesto za pogledati što je ostvareno, kako bi to prihvatili i razumjeli ne zato što tako želimo, već zato da bi mogli ispraviti uvrnute pravce, neprilagođene brzine i obnoviti prave veze.

Dobro je podsjetiti se da možemo mijenjati naš odnos prema ostvarenom kao i prema zamišljenom, i za takva promišljanja je pravo vrijeme u doba krize.

Možda je ono što smo ostvarili u redu, jer je to ono što realno možemo, i zato je dugoročno održivo, ali to nismo zbog brzine imali priliku uočiti. Ili nismo htjeli, jer bismo morali obaviti ono najteže, mijenjati zamisao o održivom razvoju, a onda i mijenjati brzinu.

Često se čini da je puno lakše stvarne podatke usklađivati da budu kako su zamišljeni, nego zamišljenu stvarnost učiniti realnom. Možda je lakše služiti Brzini jer je i odgovornost za neuspjeh najlakše prenijeti na- Brzinu.

Sve dok ne dođe kriza i uzme Brzinu.